Stečaj – prilika ili neprilika?

Uobičajeno već sam spomen stečaja se doživljava kao nešto negativno, kao kraj ili završetak poslovnog puta kompanije ili pojedinca. Stečaj je rijetka neprilika od koje svi zaziru i svi je se boje. Kao što malu djecu plaše zlim vješticama, poslovne ljude plaše stečajem i stečajnim upraviteljima.

A je li stečaj stvarno zaslužio takvu reputaciju?

Odgovor na ovo pitanje zaista je relativan, ali ponajprije danas ovisi o tome gdje se nalazite. U Hrvatskoj i većini zemalja u okruženju stečaj je bio čest ishod za kompanije za u kojima se zakasnilo s privatizacijskim procesom ili u kojem je isti iz nekog razloga krenuo u krivom smjeru. Tako su mnogi zaposlenici do jučer uglednih kompanija postali vjerovnici u postupcima kojim se nije naziralo red ni kraja pa je stečaj nizao mnoga negativna iskustva.

U zapadnoj Europi i Americi je bio i ostalo posljednja zona obrane temeljnih vrijednosti kompanije.

Navodimo dva različita primjera:

Stečaj General Motors-a jedan je od svježijih zanimljivijih primjera. U 43 dana utvrđen je stečajni plan i proveden postupak koji je omogućio nastajanje novog GM-a. Stečajnim postupkom uz pomoć stručnjaka za stečaj i uz podršku stečajnog suca, upravljala je sama kompanija. Novi GM je neovisna kompanija i zadržala je većinu brandova GM-a, zadržavši 5.000 od 5.900 prodajnih mjesta u Americi, 34 od 47 tvornice u Americi te 68.500 od 91.000 zaposlenika u Americi. Za brandove izvan SAD-a koje je novi GM zadržao, provodili su se programi restrukturiranje, ali nije bilo potrebe za stečajnim postupcima. Vjerovnici starog GM postali su dioničari novog GM-a. Najlošije su prošli dioničari starog GM-a jer je vrijednost dionica svedena na 0, ali temeljno poslovanje je spašeno. Ukratko, nakon 43 dana postupka redovni (ne krizni niti stečajni) menadžment je preuzeo poslovanje iz stečaja i kompanija je danas već povratila veći dio svog ugleda i poslovnih rezultata.

Ulaskom u Nama-u na Trgu bana Jelačića u Zagrebu osjeća se dio atmosfere od prije kobnih 90-tih. Police su pune, kupci u blještavoj atmosferi ulaze i izlaze. Prodavači su jednako susretljivi kao nekad, a kava u kupoli ima svoj šarm. Sve izgleda vrlo redovno, ali dojam se mijenja kad pogledate prvi službeni dokument NAMA-e. Piše NAMA d.d. u stečaju. I tako već 11 godina…

Za dio ovakvih razlika zaslužna je razlika u legislativi jer su postupci i rokovi predviđeni stečajnim zakonima značajno drugačiji. Ipak nisu zaslužni za ovakav raspon, već značajnu razliku čine i:

1. Menedžment kompanija koji se zateknu u pred-stečajnoj situaciji
2. Vjerovnici
3. Stečajni upravitelji

Naime, u EU i SAD-u većinu stečajeva pokrene upravo menedžment kompanije jer stečaj smatraju zadnjom linijom obrane kompanije koja prisiljava vjerovnike na dogovor te štiti menedžment od kaznenog progona i zahtjeva za naknadu štete. Pogodovanje vjerovnicima te neotvaranje stečajnog postupka kada su za to stvoreni uvjeti nedjela su od kojeg je u gospodarskom poslovanju jedino teže neplaćanje poreza. U Hrvatskoj većinu stečajnih postupaka je pokrenula država po slili zakona, a to je tek noviji podatak jer je prethodno čak i država propuštala takvo što činiti. Vjerovnici su također bili skloni čekanju da to učini netko drugi, a često je to bila posebna kategorija vjerovnika – značajno oštećeni zaposlenici društava. Za slučaj pokretanja stečajnog postupka prema zahtjevu menedžmenta se čulo tek nedavno, ali su zato počeli sudski postupci u kojima u kojima su okrivljenici menedžeri koji nisu odgovarajuće odgovorili na nastanak stečajnih okolnosti.

Vjerovnici su u zemljama koji su primjer najboljih praksi uz menedžment, glavi aktivni sudionici stečajnih postupaka. Ne govorimo o aktivnosti na papiru, već stvarnom pripremanju i donošenju odluka o smjeru stečajnog postupka, o stečajnom planu, o stečajnom upravitelju, itd. U Hrvatskoj se odbori vjerovnika bore za kvorum, a uvijek isti stečajni upravitelji su isključivi su izbor stečajnih sudaca, ne sumnjajući u legalnost jer su u postupku potvrđeni od odbora vjerovnika.

Posljednja razlika jest u stečajnim upraviteljima. U zemljama najboljih praksi stečajni upravitelji su cijenjena i dobro plaćena profesija. Posebno su školovani, njihove su kompetencije provjerljive, a uspješnost je mjeri u kratkoći trajanja postupka, postotku naplaćenih potraživanja za vjerovnike te postotku koji se preostao za prijašnje vlasnike. Posebne nagrade se dodjeljuju za spas temeljnog poslovanja. Ovim opisima odgovara i dojam kojim poslovna zajednica ima o stečajnim upraviteljima. Iako se u Hrvatskoj praksa počela mijenjati pa ima i kolega koje zaslužuju iste takve opise, opći dojam je upravo suprotan. Za stvaranje takvog dojma zaslužni su sami stečajni upravitelji koji su na isto utjecali svojim postupcima i do sada primijenjenom razinom poslovne (ne)etičnosti, ali i vjerovnici koji nisu koristili niti koriste svoja prava u stečajnom postupku pa i pravo uvida i kontrole rada stečajnih upravitelja.

I konačno odgovor – hoće li, dakle, stečaj biti prilika ili neprilika ovisit će ponajprije o sudionicima – hoće li menedžeri odgovarajuće provjeravati svoje poslovne knjige i uočavati stečajne okolnosti na vrijeme, hoće li vjerovnici sustavno i na vrijeme reagirati na naznake stečajnih okolnosti ili najviše, hoće li se aktivno uključiti sam postupak kada do njega dođe (svakako: vjerovnici, probudite se!).

Krešimir Bračić
Lista stečajnih upravitelja br. 200